Sada nisu laka vremena, morate slijediti pravila koja su se prije par godina činila nezamisliva. Za mnoge ostaju neizvedive, iako je ovo samo stvar osobne odgovornosti i svakodnevne navike. Pokazala je, kako mi se činilo, građanski stav i odgovoran stav, ali mnogi su me zbog toga osudili i na mreži i u stvarnom životu.
Neki dan sam otišao u pekarnicu-slastičarnicu, u kojoj već dugo nisam bio, jer sam prestao hodati ovom rutom. Nedostajala su mi peciva koja su tamo nevjerojatno dobra, uvijek svježa i ukusna. No, usluga ostavlja mnogo željenog: čini se da prodavači ožalošćenog lica čine uslugu, iako tamo uopće nema redova ("Mnogo vas je, ali ja sam", neće vas odvesti).
Mreža je sa sjedištem u Moskvi, ali naši prodavači su lokalni. Zašto se čuditi, jer ne živimo u velikoj i lijepoj prijestolnici, u kojoj se sve kontrolira sve strože i strože, već u malom gradiću blizu Moskve, u kojem je svatko svoj i svatko može sve...
Koliko god zahtjevi izgledali apsurdno, ja ih se strogo držim. Sa sobom uvijek imam masku od koje je kod kuće čitav arsenal. Kao osoba u naočalama osjećam nelagodu od nošenja, jer se naočale magle od disanja. Nezgodno je - ali što učiniti, jer su pravila ista za sve. Koji je smisao pobune?
Na putu do svog omiljenog peciva ponovno sam preko lica navukao ovaj omraženi komad plave tkanine. Na ulaznim vratima nalazi se natpis: "Ne služimo bez maske." Dobro, pomislila sam i gurnula vrata. I što ja tamo vidim?
Umorna sredovječna žena (oko 60 godina) ravnodušnog izraza lica i ravnodušne šutnje kao odgovor na moj pozdrav hoda uokolo bez nagovještaja bilo kakve zaštite na licu, lijeno lutajući pultom, gunđajući u dlanu, nesputan rukavica. Neki imaju maske barem na bradi koja visi na obrascu... Ovdje je nema na licu, ni na vratu, ni na blagajni, nigdje na pultu (pažljivo sam je pregledao praveći se da sam odabrao tortu). I ovo je poanta iz pekare, samo minutu! Kruh, kolači i ostale slastičarske dobrote potpuno su otvoreni!
Iz nekog razloga nisam rekao ni riječ, iako sam mogao. Gađenje i ogorčenje prevladali su mi apetit, pa sam se okrenuo i brzo povukao. Uzavreo sam od ogorčenja, pa kad sam se vratio kući, odmah guglam točku u tražilicama, napisao je ljutita povratna informacija i polaganje prava na određenog prodavatelja na službenoj web stranici mreže i na recenzijama na Yandexu i Google. Podijelila sam ga s prijateljem, s majkom, s muškarcem. Pisao sam lokalnoj gradskoj grupi Vkontakte. Iz nekog razloga očekivao sam podršku, koja je, naravno, bila. Ali bilo je i nešto drugo.
Naime:
- Shvaćate li da je sve ovo formalnost? Da komadić tkiva na vašem licu gotovo ni na što ne utječe?
- Zašto joj nisi dao primjedbu, već napisao nadređenima i dao to javnosti? Bilo je moguće sve tiho riješiti. (Zašto biti tih? Pa da je sve sašiveno? Zar ona sama ne zna za to? Štoviše, na vratima je najava).
I trešnja na torti (kako tematski!):
- Ova sredovječna žena zacijelo je teško našla posao u našem gradu, a sada će ili dobiti otkaz, ili joj se oduzeti od plaće, ili će joj se oduzeti bonus ili će se kazniti na neki drugi način. I sve je to zbog vas koji ste se odlučili pohvaliti i postati dobra djevojka. Trebao bi se sramiti!
Ona je siromašna, a ja bogata. Ona kupuje pogače za 30 rubalja za boršč za obitelj, a ja jedem kolače s vrhnjem po 100 rubalja za maleni komadić u jednoj osobi. Živjela je svoj život i nastavlja preživljavati otvorenog lica, a ja sam mlada neljudska misateljica istine s djelićem sintetike na licu.
To je tako. I neka tako bude. Ali neću se nikoga žaliti i žalit ću se. Žalit ću se na one koji imaju 20 i 60 godina. Provincijalna uskogrudnost i želja da budem u mojoj kolibi na rubu već dugo me ne iznenađuju. Iznenađuje samo to što jednostavna mjera, koja praktički ne zahtijeva napor i visoke troškove, postaje gotovo žrtvom ili herojskim djelom.
Ekaterina Fedulova
