Pozdrav dragi čitatelji!
Nešto sam odgodio s izvještajem o tome kako mi ide život sa statusom nosioca zagrada. Kriva je, naravno, trenutna situacija u svijetu.
Moj ortodont do sada ne obavlja redovite sastanke, čak ni nakon ukidanja režima samoizolacije u mom gradu (Kalinjingrad). Glavni sanitarni liječnik još nije dao zeleno svjetlo za rad ortodonta, nije jasno zašto.
Zbog toga su se moje liječenje i podizanje šestog zuba vratili par koraka unatrag. Nadao sam se da ću napisati sljedeći članak o tome kako sam dobio aparatić na donjoj čeljusti i ispunio grize, ali sada je sve to odgođeno na neodređeno vrijeme :-)
Tko nije pročitao moju priču o osmijehu ili je zaboravio kako se sve dogodilo - na kraju članka naznačit ću poveznice s prošlim materijalima.
3. ožujka sve su gumene trake zamijenjene novim i jačim. Ortodont je primijetio da se mini vijak u čeljusti počeo popuštati i na sljedećem ćemo ga sastanku ukloniti, a nakon nekog vremena - staviti na novi način.
Sljedeći sastanak zakazan je za 30. ožujka. Ali 28. bili smo svi "zatvoreni" za samoizolaciju i moj se prijem nije dogodio, ali on je bio toliko potreban! Ortodont je upozorio da je uvijek u kontaktu i mogu mu pisati o bilo kojem problemu koji se pojavi.
A znate li što je najzanimljivije? 3. travnja pukne mi se elastična traka koja je bila pričvršćena za mini vijak na nepcu. A krivi su moji najdraži kolačići :-)
Prvo što napravim je da pišem ortodontu. Nakon kućne foto sesije mog zuba iz različitih kutova, dolazimo do zaključka da zubno meso treba ukloniti s nepca. Nije mi bio problem ukloniti ih: posao na par minuta, ali naravno postoji veliko ALI ...
Nakon uklanjanja gumica, moj zub koji smo podigli jednostavno padne gotovo u prvobitni položaj. Zubi treba vremena da se učvrsti u novom položaju za njega, posebno za tako jake zube kao što su kutnjaci. Vidiš, opet je uzaludna sva moja patnja. I to nije sve (kako to vole reći u trgovinama na kauču), mislite li da sam se izvukao samo s ovim?
Na unutarnjoj strani 6. i 7. zuba nema gumica, a sav oslonac prebačen je na sam vijak koji se držao za zadnje noge. Za to je vrijeme potonuo, legao na desni i zateturao. Mjesto na kojem je bilo uvrnuto bilo je vrlo bolno, nisam mogao dobro oprati zube, jer me je boljelo.
Ne mogavši izdržati sve ovo, napisao sam ortodontu da me boli, vijak je trebalo ukloniti, inače bi posljedice loše higijene mogle biti strašne. Naravno, ne mogu ukloniti sam vijak, jer: on se predaje u kost, boli me to učiniti sam, i jednostavno bih mogao oštetiti navoj iz kojeg vijak jednostavno postane neupotrebljiv. Ortodont je bio prisiljen prihvatiti me.
Došao sam u ordinaciju ortodonta. I još uvijek mi nije jasno zašto ne smiju raditi: tamo je sve apsolutno sterilno i obrađeno tako da možete hodati bosi i jesti s poda. U trgovinama mješovitom robom i trgovačkim centrima šansa za zarazu je mnogo veća, gdje ljudi sve dodiruju i ne mare za daljinu.
Na sastanku je, naravno, moj ortodont primijetio da je zub pao, ali barem nije stigao vratiti se u prvobitni položaj. Nakon anestezije uklonjen je mini vijak. I ono najzanimljivije: na mjestu gdje je uvijen gotovo da nije ostalo rane, ali na mjestu gdje je bio čep s vijkom još uvijek imam pristojnu udubinu. Da, sve će zacijeliti, ali da je prijem bio planiran, tada se ništa od ovoga ne bi dogodilo.
Iznad sam napisao da zbog bolova i cijele strukture ne mogu provoditi visokokvalitetnu higijenu zuba. Oh, kako me je ortodont zbog toga izgrdio! Svi moji izgovori su razbijeni u najmanju ruku. Dobra higijena je uvijek važna, ali kad imate aparatić, važnost i složenost dramatično se povećavaju. Obična četka ionako nije dovoljna, a cijelom svom kompletu za njegu nosača dodao sam i zvučnu četku Hapica interbrush koja mi pomaže bez problema očistiti aparatić. I što je najvažnije, praznine između zuba koje imam na prednjim zubima.
Zapravo ne trebam ništa raditi, četka sve čini umjesto mene, samo je moram usmjeriti na interval koji treba očistiti.
Nastavit će se...
Prvi dio. Priprema za ugradnju zagrada
Drugi dio. Ugradnja aparatića i prvog mini vijka. Prvi mjesec u aparatiću
Treći dio. Pet mjeseci u aparatiću. Moja priča o osmijehu
