Dvadeset godina Kerem je mislio da mu je otac mrtav. Zajedno s majkom svake je godine redovito posjećivao njegov grob i uvijek je sanjao da oca vidi barem na fotografiji.
Ali, čak ni ovo nije bilo s Keremom. Sve su se fotografije izgubile tijekom požara. I njegov djed i ujaci bavili su se njegovim odgojem.
A kad je Kerem već prilično odrastao, u njegov život provali muškarac, koji prvo trlja svoje povjerenje u njega, a zatim sebe naziva svojim ocem.
Kadir, dao je Keremu fotografiju na kojoj se vide sretna lica Kadira s malim Keremom u naručju i Mariy.
Tip je isprva pomislio da je Kadir prijatelj njegovog oca. Ali on ga je još više iznenadio, rekavši da mu je otac.
Kerem nije vjerovao Kadiru i počeo je vikati da mu je otac mrtav. Nije bio tu kad je slomio koljena kad se u školi borio s dječacima.
- A sada se ti pojaviš i kažeš da je to moj otac.
A onda je sa suzama u očima pojurio do groba i rukama počeo grabljati zemlju.
Srećom, Kahraman je stigao na vrijeme i pokušao ga privesti sebi.
Keremova reakcija bila je pomalo iznenađena. Čovjek koji je čitav život sanjao da vidi oca, barem na fotografiji, vidio ga je uživo i odbija vjerovati.
Iako, tko zna što se u takvom trenutku događa u čovjekovoj duši. Trebaju li mu objašnjenja u ovom trenutku?
