Moja djeca, kad su bila mala, stalno su mi priznavala svoju ljubav, samo tako. Ponekad su čak rekli: “I ja tebe volim”, i ja sam bila iznenađena, jer je to zvučalo kao odgovor na moje priznanje, ali nisam ništa rekla. A onda sam jednostavno odgovorio: “A ja te volim još više.”
Nekada sam pokušavala zapisivati sve sitnice o svojoj djeci. Prvi zubići, prve riječi, prva divna djela koja su me dirnula i nasmijala. Sada vadim svoje srcu drage bilješke, listam ih, a nekih se trenutaka ne mogu ni sjetiti. I sramim se toga. Osjećam se krivim što sam zaboravio ono što je nekad bilo tako važno.
Čini mi se da se sjećam svega što se dogodilo mojoj djeci, sjećam se kako smo se igrali u djetinjstvu, kako sam ih gladila po kosi, svilenoj i nježno, kao male ruke su me grlile, kako sam žalila zbog još jedne abrazije, kako sam se s njima radovala prvim uspjesima, i plakala zbog nekih svojih neuspjeha, kako nisam spavala noću kad su mi bebe bile bolesne zbog temperature, grlobolje ili noći noćna mora. Takve se noći, čini se, uopće ne zaboravljaju, ali ne. Bio sam tamo, ali zašto su tolika sjećanja iz prošlosti jednostavno izblijedjela?
Da, zaboravljamo većinu onoga što smo živjeli. Čak i ako je to povezano s našom dragom djecom. I te noći bit će zaboravljene. A i one kad djeca jednostavno nisu mogla spavati, a ja sam ih mazila po leđima, a oni su mi priznavali ljubav i ljubili me u obraz.
Njihovi darovi, slatki osmijesi, krivo izgovorene riječi, razgovori o nečem čarobnom, nastupi u vrtiću i školi. Zakleli smo se da takve trenutke nikada nećemo zaboraviti, jer su vrlo svijetli i nezaboravni.
Ponekad mislimo da je naš mozak poput računala, a sva će sjećanja sigurno pasti u posebnu mapu pod nazivom "Važno". Međutim, u stvarnosti je sve potpuno drugačije. I sada se osjećam krivim što sam nekako zaboravio nešto što je bilo tako važno. Uostalom, vjerojatno sam o takvim trenucima kasnije trebao pričati svojim unucima.
Ispada da svom mozgu ne možete vjerovati važne informacije, on će ih ili izbrisati ili sakriti iza nekih drugih sjećanja. Ja sam mama, moram pamtiti sve detalje i detalje o svojoj djeci, zar ne?
Tužno je i depresivno zbog takvog gubitka. I tek sada sam to shvatio. Želimo da sva naša djeca djetinjstvo pamte kao omiljeni film. Ali ponekad se još bolje sjećamo svog omiljenog filma! Ali zašto ne s djecom?
Mislim da svi trebamo shvatiti da čak i ako se ne sjećamo nekih važnih trenutaka, oni su ipak nit koja nas povezuje s našom djecom. Oni stvaraju naš odnos s djecom, a ti odnosi traju cijeli život.
Da, neki detalji iz prošlosti su možda izgubljeni, ali svi su oni dio jedne velike slike. Ne vidimo ih pojedinačno, ali kao cjelina slika nam je vidljiva i lijepa je. Ne sjećamo se uspomena, ali iz njih osjećamo emocije.
Djeca, naravno, također ne pamte mnogo, ali se, zahvaljujući majčinskoj nježnosti i ljubavi, mijenjaju, postaju bolja i tako se među nama stvara veza.
Drage mlade majke, naravno, nemoguće je svaku uspomenu zalijepiti na papir, ali vrijedi pokušati to učiniti. A majkama koje imaju stariju djecu savjetovao bih da se ne vežu kao ja za one trenutke koji su negdje nestali iz sjećanja. Važno je da su svi ti trenuci ostavili ugodan trag u vašem životu i životu vaše djece! A ja ću svakako doći i do ovoga, do osvještavanja, do razumijevanja i otpuštanja krivnje...
Izvorni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/samoe-hudshee-v-materinstve-nevozmozhnost-vspomnit-vse-do-maloj-krohi.html
