Odrastali smo bez interneta, nismo se javljali prije šetnje, učitelji nisu pisali zahtjeve u roditeljskim chatovima, a roditelji nas nisu mogli zvati kad smo kasnili kod kuće. Zadati zadatak nakon izostanka iz škole, išli smo kod druga iz razreda, od kolijevke su nas učili na neovisnost, uvijek smo sve jeli, imali smo režim, a kažnjavali su nas. Sada je razvedena hrpa psihologa koji tvrde da svatko od nas ima traumu iz djetinjstva zbog takvog odgoja. Ali prisjećamo se djetinjstva s nježnošću i oduševljenjem, shvaćajući da naša djeca to neće imati... Da, nešto je bilo čudno, a možda i pogrešno. Ali svima je tako bilo, i dalje ludo volimo svoje roditelje, i hvala im na djetinjstvu!
Nije bilo zajedničkog spavanja. Sada mladi roditelji spavaju s djecom gotovo do mature. A roditelji su nas učili da roditelji spavaju odvojeno, a djeca odvojeno, i nije bilo popuštanja.
Učili su nas da budemo neovisni. Sami smo išli u školu i natrag, mogli smo sami kuhati obroke čak iu prvom razredu, čistili smo kuću dok su nam roditelji radili, pa čak i čuvali mlađe sestre i braću. Sami smo vodili lekcije, sami smo se upisali u krugove i sekcije. A ponekad sam morala ići na drugi kraj grada na vez, pletenje, ples ili nogomet. Sve su sami napravili. Sada se sve odlučuje telefonom, ako roditelji ne mogu dočekati dijete iz škole, odvesti ga u krug ili sjediti s njim kod kuće, povezani su baka i djed. Igrali smo i sami. Naravno, jer sada je život postao puno opasniji nego prije.
Ljevoruki su prekvalificirani u dešnjake. Uvijek mi se to činilo tako glupo, ali prije su, doista, djeci gotovo vezali lijevu ruku za tijelo, da samo ne pokušaju njome pisati. Mislim da nije bitno kojom rukom čovjek nešto radi, glavno je da to radi dobro.
Uvijek smo sve završili jer su nas stariji tjerali. Sada, ako ste sve pojeli, idite i hodajte. Hranili su nas i na sat. Inače, kad su djeca bila bebe, i ja sam ih hranila striktno svaka 3 sata, jer je doktor tako rekao. Koliko sam ja tada patila, a koliko su patila moja djeca...
Dječaci u mom djetinjstvu svi su bili kratko ošišani, a djevojčice češće s dugom kosom, mašnama, šiškama. Sada je obrnuto. Ne osuđujem, svatko se izražava kako hoće, ali čini mi se da je prije sve bilo nekako organiziranije, sada školarci imaju previše slobode.
Bili smo kažnjeni. Da, i ja sam letio s pojasom i više sam puta tijekom djetinjstva branio svoje dodijeljeno vrijeme u kutovima stana. Ali kod mene je to odmah odgođeno jer je nemoguće ponašati se. Sada pokušajte, stavite dijete u kut, odmah će početi inat, a onda će na površinu isplivati traume iz djetinjstva, a roditelji će brzo biti zapisani kao otrovni. Ali volimo svoje roditelje, unatoč kutu i pojasu. Ranije su djecu čak iu vrtićima stavljali u kut, a sada ih samo stavljaju na visoku stolicu, a ni tada to ne uspijeva uvijek.
Imali smo rutinu. Prije škole danju smo spavali, navečer išli spavati u isto vrijeme, ručali smo i večerali po režimu. E sad, ako dijete ne želi spavati danju, ne tjeraju ga, ali ako voli ne spavati do 12 navečer, nema razloga za brigu. Pa ako neće boršč ili kašu, to su gluposti, onda će pojesti čips.
Pelene rijetko koristimo. Kod prvog djeteta pelene su mi bile rijetkost. Klinac je bio više u pelenama, ili je jednostavno "lepršao" na mušenim krpama. Ali za godinu dana već smo se sprijateljili s loncem. Sada su pelene postale moderne, a mnoge majke ih stavljaju na svoje bebe do četiri godine!
A u mom djetinjstvu roditelji se svojoj djeci nikad nisu ispričavali! I nije se činilo pogrešnim. Moderni roditelji ispričavaju se svojoj djeci, zatim objašnjavaju zašto su ih kaznili ili vikali su na njih, a onda kupe i neki poklon u znak pomirenja, što ja ne razumjeti.
A kakvo je bilo vaše djetinjstvo i kakvih se principa odgoja pridržavate sa svojom djecom?
Izvorni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/ranshe-bylo-po-drugomu-chto-bylo-v-nashem-detstve-i-nikogda-ne-proizojdet-v-detstve-nashih-detej-i-vnukov.html
