Društvo nam diktira određena pravila života. To se posebno odnosi na brak, a žene češće pate od stereotipa. Ako se dama ne uda prije 30-35 godina, tada sve što je postigla odmah deprecira. Možda ima dobro obrazovanje, dobro plaćen posao, auto, stan, osobno se razvija, ali ako nema muža, onda s njom sigurno nešto nije u redu! I neće imati vremena roditi, kao da njezina vrijednost ovisi o tome. I općenito će početi iskosni pogledi, osuda, a možda, naprotiv, sažaljenje. Jadna djevojka, nitko je neće oženiti...
Inače, shvaćaju ga i muškarci. Rečeno im je da ako se ne vjenčaju prije određene dobi, onda je to sve, onda nikome neće trebati. Iako bih se ustvrdio. Mi, žene, starimo s godinama, da tako kažem, ali muškarci, poput skupog vina, s godinama izgledaju još puno bolje! Ali ovo je samo moje mišljenje, sad se ne radi o tome.
Govorim o istom društvu koje sve žuri u matični ured. Zar ljudi ne shvaćaju da je odlazak u prolaz ili ne samo osobna odluka osobe i na nju nitko ne bi trebao utjecati, ni stranci ni rođaci? Možda je netko drugi u svojoj dalekoj mladosti odlučio sam da se nikad ni s kim brakom ne zaplete? I također, zar ovo društvo ne misli da je u njihovoj mladosti bilo puno ljudi koji su htjeli oženiti ženu, ali ona jednostavno nije bila sigurna, nije li bila spremna za to? Pa gospoda se nije uklapala. I dok su se sve djevojke udale za zgodne momke, koji su ih uglavnom tukli ili ostavljali s djecom, ona se bavila svojim razvojem, radila i uživala u životu.
I zašto se pojavilo tako snažno samopouzdanje da se nakon 30. nitko neće sigurno zaljubiti? Odmah ću reći, oženjen sam, vjerojatno spadam u red onih koji su baš sretni. Ali imam puno poznanika koji su stvarno jako požalili što su se rano vjenčali i s krivom osobom. Jedna prijateljica je sada u drugom braku, udala se drugi put nakon 30. godine i sretna je. To je samo iz prvog braka bio sin, a bivši je posvuda gleda, zove, prijeti. Pa gdje su joj bile oči prije, kad je išla s njim u matični ured?
Druga prijateljica je jednostavno zapela u nesretnom ranom braku i neće ni govoriti o razvodu jer se boji presude društva! Odnosno, spremna je zatvoriti oči pred nedostatkom sreće i spokoja, samo da ne gurne prst u leđa! Inače, takve se ljudi žale, ali ne i osuđuju. Zašto su onda osuđene one žene koje nisu počinile glup čin, nisu se udale za strašnu osobu?
Dakle, brak nam daje status u društvu, čak i ako u njemu zauzimamo vrlo jadno mjesto? Čak i ako supružnik ne voli, ili mi njega volimo, čak i ako smo loši i neodgovorni roditelji. Glavno je imati muža, iako siromašnog, ali je bio!
Mislim da je brak jako velika odgovornost, a djeca doživotna odgovornost. I potrebno je jako puno vremena da se pronađe uistinu prikladna osoba. Na putu može biti mnogo pogrešaka, neuspjeha, boli, a možda i sreće. Trebate se vjenčati kada ste već sigurni da želite, sazrijeli, postali zreli. I to je normalno ako osoba s 30, sa 35 godina još nije u braku. To samo sugerira da jednostavno nije pronašao pravu osobu za sebe! Ovo je puno bolje nego otići u matični ured s bilo kim, a zatim žaliti cijeli život.
Da, i bolje je uopće ne imati djece, umjesto da ih rađate, a onda ih zanemarite. Ne treba slušati društvo, ono će uvijek nešto nametnuti, i uvijek će svime biti nezadovoljno. Radi kako osjećaš, kako hoćeš, da tebi bude dobro, a drugima ne!
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/ne-toropites-vyhodit-zamuzh-uzh-luchshe-pozdno-chem-soedinyat-zhizn-s-nepravilnym-chelovekom.html
