Jedan stranac mi je rekao: “Vi Rusi se jako bojite biti sretni. Uvijek si tako tmurna, “nabrijana”, agresivna... S lica ti se iščita da je s tobom sve loše. Ali ne krivimo vas. Čini mi se da imate takvu povijest i takav život da se jednostavno bojite radovati.
Bio je Talijan. Narod koji je uveo koncept dolce far niente ("slatko ne raditi ništa") zna se radovati. Meni, pravoj Ruskinji, rođenoj u pravom ruskom selu, u djetinjstvu, za ništa ne radim, obično sam letjela u spomen na moje bake i prabake, koje su u mojim godinama kopali, orali i kuhali večeru za osmočlanu obitelj ljudski. A ja sam ovdje legao, znaš, gledao crtiće.
Volimo patiti i ne znamo se radovati
Isprva me to uznemirilo, a onda sam shvatila da je bio u pravu. Mnogi doživljavaju sreću kao nešto nepristojno ili nešto slično, uzvikujući: „Zašto to radim? Čime sam to zaslužio?" A onda počinju sumnje, kopanje po sebi, analiza činjenice da sudbina ne daje darove, da sve to uskoro će završiti, da pošto ti se sad srušio veliki plus, onda ćeš to morati platiti u cijelosti.
To nije slučaj s patnjom. Mnogi od nas doživljavaju negativnost u svom životu kao zasluženu osvetu. A onda slijedi poslušnost sudbini koja nas je slavno naučila lekciju i postavila na naše mjesto.
Slušao sam audioknjige jednog psihologa koji je rekao da mnogi od nas život sa predznakom minus uzimaju kao datost, i, štoviše, uzdižući nas iznad onih kojima je dobro. Kažu da život u patnji i neimaštini oplemenjuje i uzdiže. Čovjek uči biti zadovoljan s malim, postaje asket, ne očekuje ništa ni od koga, samo se računa na sebe i, što je najstrašnije, ne očekuje ništa dobro od života i ne teži tome, s obzirom na to višak.
I dugo sam tražio, ali ne mogu naći odgovor na pitanje: je li sreća zaista težak teret, nešto nepristojno ili nešto za što moraš dugo, dugo raditi, marljivo zaslužujući to? Je li moguće živjeti cijeli život s osmijehom na licu, a da se ne osvrćete oko sebe u iščekivanju nečeg lošeg?
sreća nije za mene
Ispada da strah od sreće nije nategnuti hir melankoličnih djevojaka, već sasvim psihološki fenomen. Naziva se izrazom "kserofobija" (cherophobia) i označava strah od sreće uz odbacivanje bilo kakvih trenutaka radosti.
Evo kako Alexa Clark, psihologinja i specijalistica za kognitivno-bihevioralnu terapiju, objašnjava ovaj fenomen:
“Vrlo često se ova fobija temelji na traumatskom događaju koji je povezan sa sramom ili poniženjem povezanim s trenutkom, kada je radost bila dovoljno ometana ili ismijana da osoba odbija bilo kakav pristup radosti u svojoj život.
Takvi ljudi razvijaju fatalistički karakter s čvrstom idejom da sreća nije za njih. Ova opća tendencija može dovesti do određene mizantropije s povlačenjem melankoličnim idejama i privlačnošću takozvanim ciničnim filozofima.
Govoreći o filozofima. Veliki njemački filozof Arthur Schopenhauer bio je poznat po mizantropiji, cinizmu, grubosti i kritičnosti, u kojima nije bilo mjesta jednostavnim ljudskim radostima. Njegovi citati o sreći točno prenose stavove ljudi koje psiholozi nazivaju "ksefobima".
7 citata Arthura Schopenhauera o sreći:
- "Postoji samo jedna urođena pogreška - to je uvjerenje da smo rođeni da budemo sretni."
- "Sva imovina i sva sreća date su slučajno na neodređeno vrijeme, pa se u određenom času mogu tražiti natrag."
- “Svako ograničenje je sretno. Što su nam pogledi, sfera djelovanja i kontakta uži, to smo sretniji; što je šire, to češće osjećamo muku i tjeskobu. Jer s njihovim širenjem, naše želje, brige i strahovi se umnožavaju i povećavaju.
- “Sreća svakog života ne treba se mjeriti njegovim radostima i zadovoljstvima, već koliko je slobodan od patnje.”
- "Devet desetina naše sreće ovisi o zdravlju."
- "Sreća koju dobivamo od sebe veća je od sreće koju dobivamo od naše okoline."
- "Najsigurniji način da ne budete jako nesretni je da ne očekujete da ćete biti jako sretni."
