Meni se nije dogodila priča koju ti želim ispričati. Ali napisat ću to u prvom licu. Nadam se da ćete shvatiti da su ponekad male stvari dokaz ljubavi, a ne glasna djela i riječi i da čovjek ne može biti sretan kada pokazuje ravnodušnost prema njemu.
***
Prošle godine sam se vraćao iz Poljske u Moskvu, kući. U avionu sam upoznao par: sestru i brata. Već kad smo bili na moskovskom aerodromu žena me pitala hoće li me barem netko dočekati. Razmislio sam o tome, odgovorio da ne, uhvatit ću taksi. Tada su mi moji novi prijatelji ljubazno ponudili vožnju.
Jedina negativna, morali su skrenuti na obilaznicu, a ja sam se morao kretati dalje Leningradskom magistralom na nečemu. Pozdravili smo se, a ja sam počeo paziti na aute. Jurili su cestom takvom divljom brzinom, a ja sam se počeo smrzavati. Morao sam odjenuti sve što je bilo u mom koferu. Pružio sam ruku i počeo usporavati automobile. Bila je snježna oluja, ništa se nije vidjelo, nitko nije stao. Morao sam tiho hodati uz Lenjingradku s podignutom rukom. Hodala sam i razmišljala, zašto me muž još uvijek nije sreo. Da, nije se šalio s taksijem, ali je li mu doista bilo teško doći?
Ne znam koliko sam dugo hodao, ali, konačno, vidio sam stanicu. Dobro da je trolejbus tek stigao, ja sam sjeo i odvezao se. Onda je izašla, ipak uhvatila auto i vozila se još 3 sata do kuće. Kod kuće sam se samo srušila na hodniku, i ležala nepomično. Muž je "ratovao" na svom kompjuteru, ali kada je čuo buku, reagirao je nešto poput: "Joj, jesi li već stigao?"
I stalno sam lagao i razmišljao: "Što ja radim pored ove osobe?" Nisam mu ništa rekla jer sam znala što će mi reći. Reći će da moram odmah uzeti taksi, da on nema svoj auto da me prati i da nema smisla voziti taksi do zračne luke da me taksijem opet doveze kući. Znao sam da će tako reći, dat će sasvim razumne argumente, ali srce mi je osjećalo da je sve to pogrešno.
A sada, šest mjeseci kasnije, gledao sam TV emisiju o životu obitelji Osborne. Tamo je majka utjerala djecu u auto kako bi s njom krenuli na aerodrom da dočekaju oca. Djeca su se opirala, bila su hirovita: "Zašto bismo ga upoznali?", a onda su zajedno s majkom ispuštali smiješan glas i oponašajući je rekli su: "Zato što ga volimo!" I cijela je obitelj sjela u auto i krenula otac.
Tada sam shvatio da mi se to ne sviđa. Rodbinu i prijatelje srećemo ne zato što imaju tešku prtljagu, već zato što ih volimo svim srcem! I što čujem: “Uzmi taksi”, “Nemam vremena”, “Ne miješaj se”, “Ne diraj me” itd. I nisam stvorio obitelj za ovo. Želio sam da me upoznaju, htio sam svojim očima gledati u gomili. Ako trezveno pristupite pitanju, onda da, svi ti sastanci i ispraćaji su tako neugodni, uvijek su izvan vremena, ali su svakako potrebni!
Pa, možda onda ne slavite obiteljske praznike, inače morate puno potrošiti? I nemojte dolaziti u posjet bolnici, već samo s nekim proći naranče. Ali nemoguće je biti ravnodušan prema stalnoj ravnodušnosti! Da bi odnosi bili normalni, potrebno je barem odvojiti se od računala, nešto poduzeti. Ali tata Osborne je prilično bogat, može unajmiti vozača za sebe, ali njegova žena i djeca idu mu u susret. Jer oni to vole!
Ili me se možda muž zaljubio? Ne želi me upoznati, slušati, gubiti vrijeme na mene, tješiti me, ne želi mi ugoditi. Ili možda nikad nije imao ljubavi prema meni?
***
Ovo je tako tužna priča. Reci mi, misliš li da je tu muž u pravu ili je to autor?
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/vstrechajte-ljubimyh-s-dorogi-pochemu-eto-ochen-vazhno.html
