Ako vaša obitelj ima stare roditelje, bake i djedove, starije, eventualno nemoćne, teško bolesne, onda se ne sramite dirati ih, zagrliti, reći da ih volite. Možda vam se čini da oni uopće ne reagiraju na takve manifestacije osjećaja, ali jako ste u zabludi! Čovjeku dolazi starost, ali osjećaji, sram, potrebe – sve to ne nestaje.
Čak će i starica uvijek ostati žena, a starac će uvijek biti muškarac! Izvana vam se čini da su nadživjeli svoja, bespolna stvorenja koja ništa ne razumiju. Dapače, i dalje se srame kada nešto krivo kažu ili učine, samo žele i očekuju pažnju voljenih, trebaju zagrljaje i poljupce, baš kao i mladi! U bolnici starije osobe uvijek nastoje pokriti slučajno otkrivene genitalije plahtom. Jer ih je sram!
Na primjer, slučaj žene kojoj je odstranjena jedna dojka. Ležala je na kauču u bolnici, pokrivajući bradavicu na drugoj dojci, gola do struka. A kad su joj liječnici maknuli ruku, stidljivo je okrenula lice. Čini ti se da ništa tako, pa obična pacijentica, starica, a prvenstveno je žena. A njezin stid s godinama ne nestaje.
Mislite li da vaši stari bolesni rođaci baš ništa ne razumiju i ne žele pažnju na sebe? Da, možda imaju demenciju ili Alzheimerovu bolest, ali im ipak trebaju zagrljaji voljenih, poljupci, ljubazne riječi. Ali nije vam teško zagrliti dragu osobu, i reći joj nešto, ručati s njom, prisjetiti se nečeg smiješnog, nečega čega se još uvijek može sjetiti.
Starci nam već postaju bespolni. Oni, naravno, gube moć, teško im je brzo razmišljati, ne mogu se, kao prije u mladosti, kretati munjevito, možda se ne mogu poslužiti, ali nemate pojma koliko ih je sramota kada su iza sebe se brinu. Kad ih djeca hrane, kad ih unuci moraju kupati, kad im sestre u bolnici trebaju promijeniti pelene. Ova sramota ne nestaje nigdje, a činjenica da ne mogu ništa učiniti u odnosu na ono što se događa čini ih još više sramnim i bolnijim.
Čini ti se da tvoja majka, koja je izgubila razum, apsolutno te ne prepoznaje i gleda kao da si prazno mjesto, uopće ne treba ljubav. I uzmeš je za ruku i pogledaš je u oči, tu je bol. Jer osjećaji ne idu nikamo, svi se žele osjećati voljeno i potrebnim, čak i stariji. Ako osoba više nema priliku pokazati svoje osjećaje, to ne znači da ih nema. U starosti još uvijek postoje potrebe, želje, čak i ako je osoba paralizirana do stanja povrća ili je izgubila razum zbog demencije. Prilike se smanjuju, pa čak i postupno nestaju, ali nema potrebe! A zbog činjenice da to ne razumijemo, naši dragi starci počinju osjećati bol u duši ...
Čak i polumrtvi trebaju ljubav, čak i polumrtvi. Vjerojatno zvuči čudno, ali i mrtvima je potrebna ljubav! Primjerice, jedan dječak je sjedio pored pokojnog djeda, i držao ga za ruku dok je čekao dolazak hitne pomoći. A na sprovodu nije ni plakao, naprotiv, bio je vedar i miran, jer je uspio izraziti svu svoju ljubav, sve svojim osjećajima prema svojoj voljenoj.
Ne bojim se starosti, bojim se slabosti. Bojim se da će moja djeca i unuci pomisliti da mi više ne trebaju njihovi zagrljaji i poljupci, ne želim im biti na teretu. Bit će me sram što mi mijenjaju pelene i daju me na žlicu, a uzalud govore: "nećeš više brinuti". Ne, neće. Starost oduzima zdravlje, snagu, moć, ali ne oduzima sram, osjećaje i potrebe...
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/s-nastupleniem-starosti-styd-potrebnosti-i-chuvstva-ne-ischezajut.html
