Ljudi su u posljednje vrijeme postali toliko ljuti. Potpuno su zaboravili što je dobrota, da treba pomoći onima kojima je to potrebno, da treba činiti dobra djela. Okolo okrutnost, bol, ljutnja. Ali dobra djela nas čine ljudima, čine nas jako sretnima.
Priča koju ću ispričati najvjerojatnije se događa svakodnevno iu različitim gradovima. Možda ste i vi to učinili. I sama sam vidjela kako neki blogeri na internetu ovo pretvaraju u cijelu emisiju. Pa to je njihova stvar – činiti dobra djela tek tako, ili pred kamerom. Možda samo žele da se ljudi probude i rade isto što i oni.
Tako sam jednog jutra išao sebi pripremiti doručak i otkrio da uopće nemam kruha. Trgovina je u blizini, vani je lijepo vrijeme, obukla sam laganu jaknu, tenisice, zgrabila novčanik i otrčala u supermarket. Htjela sam navečer kupiti kruh, ali sam potpuno zaboravila, jer je bilo puno posla.
Prošetala sam po dućanu, odabrala svoj kruh, zgrabila još jednu kutiju svog omiljenog čaja i otišla na blagajnu. Ispred mene je u redu stajala moja baka. Primijetio sam je još ranije. Dugo je stajala kod namirnica, a onda je nešto stavila u košaru, izgledala je zbunjeno. Dakle, došao je red na baku. Imala je minimalan set proizvoda - malu kutiju mlijeka, jeftinu tjesteninu i iste jeftine slatkiše. Kad je došlo vrijeme plaćanja, baka je prodavaču dala kusur na dlanu. Ali prodavač je, nakon što je sve prebrojao, rekao da baka nema dovoljno za plaćanje.
Kakav je jadan pogled baka gledala ove proizvode, morala je nešto ostaviti, nije bilo dovoljno za sve. Srce mi se stisnulo, pravo do suza, iskreno! Rekla sam baki da ću joj platiti kupnju, a na blagajni sam uzela i kolačiće, čaj, konzervu dinstanog mesa, pakt kondenziranog mlijeka - eto, znate, uvijek ima akcija. Baki je bilo neugodno zbog ove situacije, ali ja sam je uvjeravao da je sve u redu i da nema potrebe odbiti pomoć.
Platio sam bakine kupnje, kruh i kavu i otišao do izlaza. I prišla mi je starica, i sa suzama u očima počela govoriti koliko je zahvalna. Dao sam joj još novca i rekao da ga potroši na namirnice za sebe. U tom trenutku nisam bio ponosan na svoj čin. Bilo mi je jako teško na duši. Toliko je starih ljudi na svijetu koji nemaju dovoljno novca ni za standardni set proizvoda. A koliko nas, koji stojimo i biramo po dućanima, “što bih kupio”. Zašto je nemoguće barem povremeno pomoći ugroženima? Možda starcima nije potrebno, možda djeci za nešto neće biti dovoljno.
Bi li vam bilo bitno da potrošite par stotina na osobu kojoj je to stvarno potrebno? Nije li shvaćanje da ste uspjeli barem nekome pomoći nije najbolja nagrada za vaš čin? U trgovinama ima puno baka koje prodaju nešto iz vrta, zašto ne kupiti nešto od njih, dodajući malo na vrh? Zašto ne biti ljubazniji?
I znate, kad sam pomagala baki, kad je stajala gotovo sa suzama u očima i zahvaljivala mi na tome, bilo mi je tako teško. Ali onda je sve to zamijenila neka vrsta sreće. Da, napustio sam trgovinu sretna osoba! Ispostavilo se da je tako sjajno pomagati ljudima. A onda sam kod kuće pojela svoje sendviče, popila ih kavom i prisjetila se kako me baka gledala i kako su joj oči blistale. I duša mi je zasjala!
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/zashla-v-magazin-kupit-sebe-hleba-a-vyshla-schastlivym-chelovekom.html
