Imamo jednog poznanika koji je zapravo otišao živjeti u šumu, a praktički se ne pojavljuje u gradu. A stvar je u tome da je imao velikih problema 2010. godine. Sinčić se ugušio u kolijevci, a njegova supruga nije se mogla nositi s tugom i skočio je s 10. kata. Priča je tužna. Sjećam se kako je šest mjeseci hodao crnije od oblaka, prestao komunicirati s ljudima, puštao bradu. Bili smo jako zabrinuti za njega, ali tako je lako prići mu i reći: "Sve će biti u redu, jesi li, život ide dalje!" - nitko se nije usudio.
Naravno, križali su se za neka kućanstva. Zanimao se za lov i ribolov, kupio je pištolj, pribor za ribolov i često je počeo nestajati u šumi, zatim na jezeru. A onda je otišao potpuno živjeti u šumu, prodao stan, kupio si sve što je trebalo i nestao.
Od blagodati civilizacije ima nepropusnu odjeću i obuću, patrone i pištolj, četkice za zube. Iznenađujuće je, ali on sam pali vatru, sam dobiva i hranu, nema radija, televizora, playera, telefona, praktički nema kupovine. Ne poziva nikoga da ga posjeti, a ni sam to nikada nije tražio.
Napravio je kolibu za sebe, vlastitim rukama i živio u njoj. I tako od 11. godine, a onda i potpuno nestali. Ispada da se stvarno preselio u šumu na stalno prebivalište! Štoviše, zimi nije ni izlazio, iako je hladnoća bila ozbiljna. Tada smo ga vidjeli u 13, prodao je krzno, a od zarade kupio lijekove, alate i drugu sitnicu. A onda je opet nestao.
Nismo ga vidjeli 3 godine! Već sam počinjao misliti da mu se nešto dogodilo. A onda smo se slučajno sreli na ulici. Nije izgledao poput pustinjaka, već u modernoj odjeći, poput lovačke, iako je bio obrastao i vrlo star. Tako je i sam pronašao jednog od naših poznanika, jer su mu bile potrebne šarke na vratima, čavli i brusni kamen. Bio sam toliko zainteresiran da saznam o njegovom životu, ali umjesto toga, iz nekog razloga počeo sam mu pričati o svemu što se u civilizaciji dogodilo u protekle 3 godine. O ratu u Siriji, o Olimpijskim igrama u Sočiju i o vojnim operacijama na istoku Ukrajine. Nevoljko me slušao, odvratio sve oči, a onda samo odmahnuo rukom govoreći: "Da, dovraga s njim!" I to je sve, oprostio se i opet otišao u šumu.
I, naravno, opet ga nije bilo. Prošle godine bio je zapanjen onim što se događa u svijetu. Izašao je čovjek da nešto proda i kupi, a onda takve vijesti. Prisilili su ga da stavi masku, a on nije ni znao što se događa. Vjerojatno je još jednom shvatio da je ispravno postupio odabirom pustinjaka. Ekonomska kriza, ratovi, totalno nošenje maski, pandemija ...
Čovjek je došao u grad kupiti konop, udice i konop za ribolov, i eto, takva ludnica traje! Dugo sam mu objašnjavao što je i kako počelo. Gledao me kao idiota. Napokon, tamo, u šumi, ne trebate nositi maske, ne trebate šakom jesti antivirusno sredstvo, a ruke gotovo ne tretira antibakterijskim tvarima. Čak se u nekom trenutku i nasmijao, iako je situacija još uvijek vrlo teška.
Prije odlaska, odlučio me postaviti pitanje:
- Znate li koja je ljepota života u šumi?
- Pa, i u čemu, - mogao sam razmisliti, ali želio sam čuti njegovo mišljenje.
- Ljepota života u šumi u miru i tišini. Nikad se nisam osjećao tako dobro kao sada. Ne znam što se događa u svijetu, ne stojim u redovima za meso i mlijeko - ne treba mi sve ovo. Uživam u slobodi, spokoju, prirodi. Mirise i zvuči, a ja se sigurno neću vratiti!
Ispada da ove godine već 10 godina živi u šumi. I sve češće mislim da je, vjerojatno, čovjek postupio ispravno, da je uspio izaći iz civilizacije!
Izvorni članak objavljen je ovdje: https://kabluk.me/psihologija/ushel-zhit-v-les-i-dazhe-ne-sobiraetsya-vozvrashhatsya-v-gorod.html
