Ovo je bicikl iz 1991. godine.
Postoji nekoliko različitih vrsta ovlaživača zraka. Najpopularniji su ultrazvučni. Jedu malo energije, učinkoviti su i tihi. I to jeftino. Takve ovlaživače zraka izmislili su Japanci još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Gotovo savršene hidratantne kreme.
Samo su ih iz nekog razloga Japanci prvi napustili.
Sve je u "bijeloj prašini". Od ultrazvučnog ovlaživača zraka, predmeti u sobama prekriveni su slojem soli.
Ako ovlaživači drugih vrsta jednostavno isparavaju vodu, tada je ultrazvučni zdrobiti. Odnosno, iz ultrazvučnog ovlaživača zraka ne izlazi vlažni zrak ili para, već mikroskopske kapi hladne vode. Postoje, naravno, zagrijani ultrazvučni ovlaživači zraka, ali to ne mijenja bit. Odnosno, kapljice vode usitnjene su u zrak, koje lete oko kuće i postupno isparavaju. To povećava vlažnost zraka.
Sve je u vodi. Ako voda nije bila destilirana, tada će soli tvrdoće letjeti u zrak, što mora biti u vodoopskrbnom sustavu. Ispada da voda leti iz ultrazvučnog ovlaživača zraka zajedno sa svim otpadom koji pluta u njemu. Tada voda isparava, a krhotine i dalje lete i lete u naša pluća.
Prvo, razgovarajmo o "bijeloj prašini".
Bijela prašina
To je samo sol. Nitko točno ne zna koliko je loše disati ovu stvar. Amerikanci imaju takozvanu Agenciju za zaštitu okoliša. Regulira kvalitetu zraka, mikroklimu u zatvorenom i ostalu ekologiju.
I ova je agencija svojedobno razvila standarde za ovlaživače zraka. Tamo su sve proučavali, zaključili da nema velike štete od "bijele prašine", ali uputno je uliti demineraliziranu vodu u ultrazvučne ovlaživače. U takvoj vodi gotovo da nema soli, pa se na namještaju nema ničega što bi se smjestilo u obliku bijele prašine.
Demineralizirana voda uzima se iz pravilno funkcionirajućih reverzno osmotskih filtara za kućanstvo. Pa, ili kući donijeti posao s bocama ispod hladnjaka. Imam takvog poznanika. Radi s industrijskim destilatorom i još uvijek ima fizičke snage dovesti vodu kući.
Čini se da je sve uredno, ukrasno i plemenito. Znate li kada je ta ista američka agencija zadnji put revidirala svoje preporuke za ultrazvučne ovlaživače zraka? Već 1991. (tisuću devetsto devedeset i prve) godine.
Ne razumijem ovo. Od tada se toliko promijenilo da su informacije očito zastarjele. Pokazalo se da su mnoge medicinske teme koje su bile relevantne u ranim devedesetima pobijane nekoliko puta u različitim smjerovima.
Sjećate se mode iz ranih devedesetih za margarine pogodne za kolesterol? Tada se iznenada ispostavilo da su ti namazi s transmasnoćama štetniji od svinjske masti. Tako bi se s "bijelom prašinom" moglo dogoditi nešto zbog čega bismo ti i ja odbili kupiti ultrazvučni ovlaživač zraka.
No, regulatori ne objavljuju ništa novo. Informacije o šteti polako se nakupljaju, ali dokumenti ostaju stari.
Već nakon 1991. godine postojali su dokazi o opasnosti bijele prašine, koja može izazvati upalu pluća u djece.
Bolest ultrazvučnih fontana
Doista postoji takva bolest. Izgleda poput upale pluća, ali ne polazi od živih klica, već od ostataka mrtvih bakterija koje izlijeću iz ultrazvučnog ovlaživača zraka.
Pa, to jest, vi i ja razumijemo da se infekcija može umnožiti u ovlaživaču i pojavit će se sluz. Trik je u tome da čak i ako te mikrobe ubijemo izbjeljivačem ili kipućom vodom, njihovi ostaci i dalje će visjeti u vodi, a ultrazvučna tehnologija raspršit će ih u zrak.
Ako udišemo ostatke mrtvih mikroba, tada će naša pluća reagirati na njih kao da su živi.
Pa, to jest, upala pluća je, grubo rečeno, upala koja prožima pluća. Naš imunitet reagira na mikrobiološke ostatke na sličan način kao i na žive.
To vam je poput mrtvog bakterijskog cjepiva u ramenu. Mjesto cijepljenja boli, a rame nabrekne i pocrveni. Ali ako pluća nabubre i postanu crvena, tada će doći do upale pluća - upale pluća.
A najzanimljivije je to što nije jasno što učiniti s takvom upalom. Jer klice su već bile mrtve.
