Zapravo virus ne ide nikamo. Izgleda poput knedle u loncu.
Većina nas prije ili kasnije zarazi se herpes simplexom. Imunitet obično ne može u potpunosti eliminirati virus i on se taloži u našim živčanim čvorovima. Bilo u glavi ili bliže križnoj kosti. Tamo mu imunitet ništa ne može.
Ako imunološki sustav oslabi ili, iz nepoznatog razloga, virus iznenada odluči izaći iz živčanih čvorova i počne se množiti na našim usnama ili negdje drugdje. Zvuči neugodno. Ali zanimljivo.
Pa, to jest, čisto s teoretskog gledišta, znamo da je herpes virus koji ne može plivati ili puzati. To je samo komad DNA zamotan u omot proteina. Pa kako dolazi iz duboko skrivenih živčanih čvorova u kožu?
Zapravo je virus, kakav je bio u živčanim stanicama, formalno tamo i ostao.
Činjenica je da naše živčane stanice imaju vrlo, vrlo duge procese. Ponekad su duge i metar. Ono što nazivamo živcima složeni je skup procesa živčanih stanica.
Proces živčane stanice dio je same živčane stanice. Nešto poput komunikacijskih plovila. Pa, poput pješčanog sata. Iz jedne polovice pješčanog sata nešto se ulije u drugu polovicu. Ali sustav je zatvoren.
A unutar procesa, neprestano se odvijaju neke vrste unutarstaničnih poslova. Neka vrsta pokreta.
Tamo, u tim procesima, postoji čitav sustav, sličan željeznici s tračnicama i malim vlakovima koji idu negdje uzduž živca.
Jasno je da sve u našim stanicama vrije i vrije i miče se. Virusi se također ondje slijevaju poput kuhanih okruglica u loncu s kipućom vodom.
Virus ne zna puzati ili plivati, ali ako takva knedla uđe u vlak koji vozi duž bodlji, odjurit će s njom na periferiju. U kožu. I već će se tamo početi množiti. Možda će napraviti mjehuriće na usnama, ili će se možda samo tiho lupati. Postoje različite mogućnosti.
Otprilike ista shema djeluje s virusom bjesnoće. Ludi pas nas ugrize za prst, a virus kreće cestom istom lokomotivom u prolazu. Ali samo u suprotnom smjeru - prema našem mozgu.
Dostupno?
