Mahidevran je ušao u harem kad je Sulejman još bio sandžak-beg. Uz Sulejmana, nije bilo drugih prijestolonasljednika, pa su konkubine shvatile da je, ako im ptica sreće padne u ruke, tada važno da je ne puste.
Ptica sreće pala je u ruke Mahidevran, ali nije se dugo zadržala u njezinim rukama.
Kad je Sulejman sjeo na prijestolje, u vladarske odaje ušla je nova konkubina, kojoj je Sulejman dao ime - Aleksandra Anastasia Lisowska.
Ljubomora je prekrila oči Mahidevrana i svi pokušaji povratka gospodarove naklonosti bili su neuspjeh.
Makhidevran je u haremu morao pretrpjeti puno poniženja, ogorčenja i razočaranja, ali žena se nije mogla pomiriti s porazom. Ljubomora i nezadovoljstvo prerasli su u mržnju, a osim Mustafinog sina, Makhidevrana na ovom svijetu, ništa više nije bilo ugodno.
Za Makhidevrana Mustafa nije bio samo srodna duša, već i nada za svijetlu budućnost. Uostalom, ako bi Mustafa zasjeo na prijestolje, postala bi Valide, a zatim bi pognuli glavu pred njom i više se nitko nije usudio da je vrijeđa.
Ali, tome nije bilo suđeno da se dogodi. Sve što je suveren dao Mahidevranu, u kratkom je razdoblju oduzeo. Pa čak i više.
Makhidevran je, koristeći vlastitu ušteđevinu i one koje joj je Bayazid potajno poslao, sagradila malu grobnicu za svog sina.
Kad je Sulejman saznao za bolest svoje Aleksandre Anastasije Lisowske, otišli su u Bursu, u nadi da će svježi zrak i vruće vode izliječiti gospodaricu nesreće.
Stigavši u Bursu, Sulejman odlazi u grobnicu svog sina, gdje se susreće oči u oči s Mahidevranom.
Makhidevran nije štedjela jetke riječi za suverena i rekla mu je sve što joj je bilo na srcu.
Rekavši da je za moć i bogatstvo platio životom svog sina. Da ljudi ne razumiju kako bi otac mogao oduzeti život svom sinu. Da je osobno Osmanlijama lišio nade u budućnost.
Sav je taj Sulejman šutke stajao i slušao. A što je drugo mogao reći u svoju obranu?
