Roditelji su nam dali odgoj i obrazovanje. Puno su sebe uskraćivali, napuštali svoje planove i ciljeve, pokušavali su učiniti sve da nam ništa ne treba. A što mi odgovaramo? Odrasli smo i prvo smo počeli rjeđe zvati, a onda smo to potpuno prestali. Koji je razlog ovakvog odnosa prema roditeljima? U svakom problemu krive su obje strane, pa se isplati riješiti ovaj problem!
Roditelji od nas očekuju pažnju i poštovanje kada već postajemo odrasli i samostalni ljudi. Ovo je svojevrsna zahvalnost koja se mora slijediti u odnosu prema roditeljima. Ali nemaju sve obitelji poštovanje i poštovanje prema starijima. Zašto?
Pojavom djece roditelji drugačije grade cijeli svoj život, ne spavaju noću, troše sve slobodno vrijeme za djecu, strpljivo im osigurati dobar san, zdravu prehranu, šetnju, odjeću, igračke. I mnoge žene, postavši majke, počinju pokazivati hiper-skrbništvo prema svojoj djeci, što se zove ljubav. Ali na kraju njihova djeca odrastaju neodgovorna i ovisna.
S obzirom na to da majka previše brine samo o tjelesnom zdravlju djeteta, ona se ni ne udubljuje u to da njezinom potomstvu ponekad treba podrška, savjet, pomoć u nekom problemu. Ona samo osigurava takve uvjete koji neće dovesti do ničega lošeg, kontrolira postupke djeteta, zaboravljajući da i ono ima želje i osjećaje.
I sad dijete odrasta, suočava se sa odraslim životom, da tako kažem, sa stvarnošću i ima čitavu hrpu problema. On uopće ne razumije kako kontrolirati svoj život, kako se ponašati, što učiniti. I je li on u ovom slučaju zahvalan svojoj majci što ga je odgojila? Ne, on ima puno problema, ogorčenosti. Uostalom, on ne zna ništa o životu, a baš kao štene u lokvi prisiljen je valjati u problemima.
I trebate educirati dijete da razumije posljedice svojih riječi, odluka i djela. Tako da on sam bira svoju budućnost, procjenjujući sve prednosti i nedostatke.
Da. Ne zovu sva odrasla djeca svoje roditelje, ne zato što su jako zaposleni, već zato što su uvrijeđena, jer nema emocionalne povezanosti. A u potpunosti su krivi roditelji, a ne djeca. Nitko ne zna odgajati djecu, nitko ne zna što je ispravno, a što pogrešno. Ali ono što je istina je da djecu ne treba tretirati kao stvorenja slabe volje, već kao pojedince. Dopustite im da pogriješe, naravno, dajte savjete, ali ih ne pokušavajte natjerati da se ponašaju samo kako tata ili mama žele, negdje budite strogi, ali i ne zaboravite pohvaliti, podržati u teškim situacijama, budite, ako je potrebno, jastuk za plač i pouzdan rame. Inače će sve djetetove težnje i želje jednostavno biti zbijene u korijenu.
Ako između roditelja i djece bude puno zamjerki, puno nerazumijevanja, onda kada odrastu i započnu samostalan život, komunikacija će prestati. Stoga, dok su vaša djeca još u tinejdžerskim godinama, bolje je sjesti i razgovarati o svemu, otvoreno, iskreno. I važno je ne samo slušati, nego čuti svoje dijete, tek tada će se moći uspostaviti kontakt!
Što reći djeci koja ne zovu roditelje? Naučite opraštati, jer oni su vam najdraži ljudi. Dali su sve od sebe, nisu znali kako to učiniti kako treba, bilo im je teško naučiti sve, možda sada žale. Samo sjedni i razgovaraj, jer jednog dana ti ljudi neće biti...
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/vyrosshie-deti-ne-zvonyat-svoim-roditelyam.html
