Supruga Dmitrija Lera dugo je planirala otići na pregled, identificirati svoje rane i liječiti se. Ležala je u krevetu svega nekoliko dana, kada je na njezin odjel kolima hitne pomoći dovezena mlada djevojka od petnaestak godina. Bilo je nešto s njezinim bubrezima. Već sljedećeg dana Lera je nazvala muža s molbom:
- Slušaj, Dim, kad dođeš k meni, ne možeš donijeti vodu samo za mene, nego i za moju susjedu Mašu. Vidim da joj nitko ne ide, nema hrane, osim bolnice. I da, zgrabi joj nešto ukusno, molim te!
Dmitrij je, naravno, kupio sve najukusnije: čokolade, svježe lepinje, voće, vodu. Došao je do Lere, poljubio je, namignuo Maši i pružio joj cijeli paket proizvoda:
- Čekaj, jedi!
- Što si, nema potrebe, - posramila se Maša, - iako, znaš što, daj da ti sad dam novac za hranu, imam ga.
"Ne treba ti ništa, ovo je moj dar", mahao je rukama Dmitrij.
- Ne, znate što, tata me uvijek učio da vraćam dugove, da budem pristojna osoba, kao moja majka. Dakle, ili uzmi novac, ili vrati svoj dar, - Masha je počela tražiti novac u svojoj torbici.
Dmitrij to definitivno nije očekivao, pa je morao uzeti novac, inače bi mu djevojka sve vratila, a sama bi ostala gladna i bez vode. Od tog dana Dmitrij je svaki drugi dan donosio hranu za Mašu, a njegovi pokušaji da se sprijatelji s njom i ne uzima novac za darove bili su neuspješni. Već se pomirio s tim i prestao se opirati.
Tjedan dana kasnije, nepoznati broj nazvan Dmitry, bio je to Mašin otac. Dugo je telefonom zahvaljivao Dmitriju, a zatim se ponudio da se nađemo. Odlučili smo to učiniti u bolnici. Aleksej, Mašin otac, sjedio je sa svojom kćeri na odjelu. Kad je Dmitrij ušao, djevojka mu je ljubazno mahnula. I Aleksej je prišao i rukovao se. Dmitrij je čuo toliko ljubaznih toplih riječi upućenih njemu, koje vjerojatno nije čuo u cijelom životu. Aleksey je čovjeku pružio vrećicu u kojoj se nalazio vrlo skupi konjak i kutiju čokolade. Novi poznanik pozvao je Dmitrija da sjedne i razgovaraju u obližnjem kafiću, i oni su to učinili.
U početku razgovor nije prošao dobro, bilo je jasno da je Aleksej jako zabrinut, ali je već dugo želio razgovarati s barem nekim, pa je ipak započeo svoju priču:
“Moja žena je umrla prije 3 godine. Bila je jako bolesna, borili smo se koliko smo mogli, ali nije mogla pobijediti bolest. A Maša i ja smo ostale same. Mama, svekar i svekrva su pomagali koliko su mogli, iako je i njima svima bilo teško. Svekar je na kraju počeo jako piti, a onda ga je automobil nasmrt udario. Svekrva nije izdržala sve ovo, te je stavila ruke na sebe. Tri mjeseca kasnije moja majka je preminula. A sve se to dogodilo za manje od godinu dana. Nisam imao snage ni za što. Nisam htio ni živjeti, izvukla me je samo pomisao da bi Maša mogla ostati sama.
- Radim puno, a Maša je samostalna djevojka, ali evo je u bolnici. Dobro je da je barem bilo novca kod kuće, ponio sam ga sa sobom. Nazvala sam sestru i dogovorila se da će ona paziti na nju, ali oni su se mijenjali, pa smjenski radnici nisu bili ni svjesni da Maši nešto treba. Telefonom mi je rekla da je sve u redu, dobro je da je tajila s tvojom suprugom i priznala da nema ni vode. Hvala vam puno što ste nahranili moju kćer, tako je teško sada sresti ljubazne ljude, ali sada znam da postoje. Hvala ti, i žao mi je što sam morao na tebe izliti sve što se nakupilo u mojoj duši. Idem, mislim da je vrijeme za mene, evo mog broja, zovi ako ti nesto treba. uvijek ću pomoći!
Dmitrij je još uvijek sjedio u kafiću i razmišljao o Mašenki i njezinom ocu. Bio je jako zadovoljan što je mogao pomoći djevojci, tako mu je bilo dobro u duši. Dmitrij je odlučio prošetati kući, osim toga, vrijeme je bilo tako dobro. Na putu je ugledao djevojku kako sjedi na autobusnoj stanici, koja je brisala suze. Muškarac joj je prišao.
- Pa, zašto smo tako tužni, što se dogodilo?
"Idi kamo si išla", grubo je odgovorila djevojka.
- Pa, ne znam. Obriši suze, danas imam promociju, svaka tužna djevojka dobiva na dar kutiju slatkiša, - Dmitry je izvadio slatkiše iz vrećice i pružio ih strancu.
Djevojka to nije očekivala i isprva je zbunjeno pogledala kutiju, a onda otvorila svoje prekrasne plave oči po cijelom licu:
- Što je meni?
- Naravno, ti! Dmitrij se nasmiješio.
Djevojka se nasmiješila: - Hvala puno, hvala puno!
Lako je biti ljubazan, zar ne? Netko treba pomoć, netko treba znak pažnje, kompliment, riječi utjehe. Pa zašto ne postati barem malo ljubazniji u ovom okrutnom i složenom svijetu?
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/poleznoe/dobrye-ljudi-vse-taki-sushhestvujut-a-ved-stat-takim-mozhet-kazhdyj.html
