Pretpostavljam da se i sam loše ponašam, ali mislim da zapravo ima puno ljudi poput mene. Oduvijek me mučilo pitanje: zašto, što više daješ ljudima, oni nas još više pokušavaju isisati. Zašto sada ima toliko potrošača, koje, ne daj Bože, odbijaš, počnu se praviti žrtvom?
Imao sam starog prijatelja. Razgovaramo više od 10 godina, a oči su mi se tek nedavno otvorile. Studirali smo zajedno, vjenčali se gotovo u isto vrijeme i radili na sličnim područjima. Uvijek sam je jako cijenio, volio, ali sam za sebe odlučio da moramo prestati komunicirati. A sve zbog njenog potrošačkog stava prema meni. Koliko me puta zvala, a onda me ispustila tako da sam je nazvao o svom trošku. I nazvao sam da slušam neko prazno brbljanje na telefonu, koje traje satima.
Ako bih je trebao nazvati, nije mi palo na pamet da učinim kao ona. I svi naši razgovori započeli su s njom “kako si”, a onda nisam stigao ni usta otvoriti, dok je ona izlila dio svojih vijesti na mene. Dugo sam izdržao, ali sada sam tek shvatio da ne želim komunicirati s osobom kojoj nije stalo do mene.
Koliko puta mi je zaboravila čestitati rođendan, a jednom nisam to učinio ujutro, onda sam slušao pritužbe i prigovore. Sjeti me se kad joj nešto treba od mene, jako mi je žao što ima takav potrošački odnos prema meni, a ja se prema njoj odnosim svim srcem!
Jednom sam bio u taksiju. Ulazim u auto i stavljam torbe na sjedalo. Upravo sam izašla iz trgovine, zadovoljna i sretna. Gledam, vozač je zurio u mene, i ne skida pogled. Pitam: "Što se dogodilo?" A on mi je rekao: "Nadam se da nemaš mesa u torbi?" Kasnije sam objasnio da je prije mene jedna žena naručila taksi. Popela se u auto, bacila vrećice na sjedalo (pa kao ja), samo što je tamo imala mesa, i počelo je teći.
Vozač je zamolio ženu da stavi torbe na pod, ali je ona počela psovati, kao da je konzument usluge, gdje hoće, tamo stavlja svoje torbe. Bilo mi je neugodno, kakvi su to ljudi! Kako je to moguće!
Koliko sam puta u životu srela muškarce koji su negativno govorili o svojim „supružnicima“. Bili su jako nezadovoljni ponašanjem svojih žena. Budući da su žene od njih nešto htjele, iznijele su svoje zahtjeve, a onda su ih, ne postigvši ništa, jednostavno napustile. A što su oni, čovjek je glava obitelji! Jednostavno konzumira, jede svježe skuhani boršč, obuje čiste čarape, spava na ispeglanim plahtama. On je potrošač, klijent, što će njegova žena bez njega, kamo će sa svojim borščom, beskućnicima na kolodvor?
A djeca... Zašto djeca imaju takav potrošački odnos prema roditeljima. To je ono što vidim sada, u naše vrijeme. Djeca su čitala psihologe o toksičnim roditeljima i sigurna su da im mama i tata duguju sve. Rodili su se, nosili pletene kombinezone, jeli kašu, učili pjesmice. Oni su žrtve, pokušavaju izgrditi ili kazniti za nešto - nisu me razumjeli, dužni ste, otrovni ste. Roditelji im onda stan, auto, školovanje, ali sve im nije dovoljno, navikli su vući od njih. I daš im malo novca, i malo ih zagrliš, a postavljaš kriva pitanja!
Što je odgovor? Oni ljudi koji se koriste, od kojih “žrtve” i dalje konzumiraju, počinju sami sebe predbacivati, osjećati se krivima, traže razloge za takav odnos prema sebi. I jesu li oni krivi? Zašto sada ima toliko potrošača?
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/poleznoe/pochemu-vokrug-tak-mnogo-ljudej-privykshih-potreblyat-za-nash-schet.html
