Vrijeme brzo leti, naši osjećaji se mijenjaju, događaji u životu se zaboravljaju. A ponekad nismo u stanju pronaći vremena da preživimo bol. Naravno, lakše je otići psihologu ili psihijatru kako bi stručnjaci lijekovima pomogli ugušiti bol. Ali ovo je pogrešno! Prvo se mora prevladati bol.
Lakše nam je popiti sedativ kako bismo se brzo vratili na uobičajeni kolosijek – na posao, u obitelj, u odnose, u sam život. Kao da smo roboti, kiborzi bez emocija koji samo idu naprijed i ne brinu se ni o čemu. Samo živjeti, ne razmišljati ni o čemu, tako da negativne opsesivne misli ne ometaju mirno, odmjereno postojanje.
Bez obzira kakva je bol, želimo je ublažiti što je prije moguće. Jer je teško, rana krvari, integritet je narušen, a to boli. A to sugerira da je tijelo živo, te da adekvatno reagira na ozljede, bolest, odvajanje, smrt bližnjih, gubitak posla itd.
Popio sam tabletu i čini mi se da ne boli, ne osjećam ništa, mogu dalje. Samo tablete i drugi osjećaji mogu prigušiti, ne samo bol, već i radost, zadovoljstvo, a mačka će prestati dodirivati, a omiljeno jelo će se prestati činiti ukusnim.
Nijedna rana ne može zacijeliti odmah. Ako posiječete prste, da, prigušite bol na neki način, ali uvijek ćete vidjeti da postoji rana. I trebat će neko vrijeme da sve zacijeli, zacijeli. Tako je i s ranama koje su u srcu, u duši. Naravno, ne možete ih mazati mašću i ne možete ih staviti zavoj. Ovdje je malo drugačije. Dok svi obnavljajući i zaštitni mehanizmi ne djeluju, rana neće zacijeliti. Nemoguće je natjerati stanice da se brže regeneriraju, a krv da se brže zgruša, pa je uz rane duše potrebno vrijeme da zacijele!
Kako bi preživjela bol, ljudska psiha treba razraditi sve faze. Nema potrebe namjerno hvatati ranu ili sve držati, nema potrebe za ubrzavanjem procesa oporavka. Važno je dati rani priliku da zacijeli!
I ljubomora boli, i ignoriranje, i nesviđanje, i grube riječi, i neodgovorene poruke bole, i loše vijesti, i rastanak, i gubitak. Sve boli, ponekad jako, čini se nepodnošljivo, ali treba izdržati i izdržati.
Bol treba živjeti, a ne od nje se negdje skrivati. Ne možete to suzbiti tabletama, alkoholom, nečim nadoknaditi, samo da se to ne osjeti. Bol duše i srca ista je kao i svaka druga bolest. Treba leći s toplim čajem, s maramicom. Moramo pokušati prihvatiti bol, prihvatiti svoje bolno stanje. Morate naučiti prepoznati što vam se događa i nazvati ono što se dogodilo pravim imenom. Važno je reći sebi: “Boli me”, “Osjećam se loše”, “Ljubomorna sam”, “Ljuta sam”, “Bojim se” itd. Možete plakati, patiti, ljutiti se i izlijevati svoj bijes, sve je to čak i potrebno!
Ako vas boli, odvojite vrijeme da proživite svoju bol. Ne liječiti je tabletama, ne utapati je ni u što i ne prelaziti ni na što. Samo trebate vremena da svjesno živite svoju bol.
Budite strpljivi, a tada će i sama psiha moći uključiti obrambene mehanizme. Ne gnjavi je, bit će dobro. U početku, nakon što ste bili bolesni, bit će ravnodušnost, apatija, praznina. I tada možete mirno prihvatiti sve što se dogodilo. Kasnije ćete prihvatiti samu situaciju i poželjeti ići naprijed. Naravno, htjeli biste odmah krenuti naprijed, ne oduzimati vrijeme, ne izdržati, ali upravo je takav korak u fazama normalan!
Shvatite da će djelovanje bilo kojeg lijeka protiv bolova definitivno završiti, a rana će ponovno početi boljeti. A prestat će boljeti tek kad vrijeme prođe i rana zacijeli!
Originalni članak je objavljen ovdje: https://kabluk.me/psihologija/snachala-bol-nuzhno-prozhit.html
