“Traperice u kazalište je jednostavno nepoštovanje prema drugima! Ako imate novca za kartu, bit će novca i za lijepu odjeću! Ovaj vapaj čitam od srca na blogu kazalištarke, kojoj je svaki odlazak u kazalište veliki događaj. Pomno je planirana, željno iščekivana, za nju je pušten proračun, predviđena je garderoba za nju. Svako je vrijeme drugačije, ali uvijek svečano, naglašavajući strepnju jedinstva s lijepim.
A onda sam se sjetio sebe. Rođena sam i odrasla na selu, živjela sam u malom gradu, ali me je uvijek vukla ljepota. Ispružene ispod koza i krava. Proteže se od sjenika i seoskog diskoteka.
Odlazak u kafić ili, ne daj Bože, u restoran ili kazalište nije vam za odlazak u pekaru. Čak i taksijem, kojim naši ljudi zbog jednostavnosti i neimaštine ne koriste. Ovo je radnja koja zahtijeva pripremu. Ali to je bilo prije. Što sam bio zreliji, i što sam išao na demokratskije nastupe, to sam više shvaćao da je sva ta pratnja vjerojatnija samo tebi. I da je čisto Rus.
Sjećate li se kako je Frosya Burlakova odlučila odjenuti majčinu večernju haljinu u restoran u Moskvi? Bilo je to njezino vlastito iskustvo tog trenutka. Djevojka iz sibirske divljine u metropolitanskoj ustanovi je događaj. Ali za Moskovljane je to praktički svakodnevni život. Kino iz sovjetskih 60-ih, a danas je još relevantnije.
Kafići i restorani su posvuda gdje možete jednostavno svratiti pojesti. Ovo nisu VIP-luksuz-elitni objekti iz kojih ćete biti izbačeni ili ne pušteni zbog neprimjerenog izgleda, ispadanja iz opće pozadine koju je stvorila masa žena i muškaraca otpuštenih u paramparčad koji su razbili kasicu za takve slučaj. Ne morate se više dotjerivati. I hvala Bogu! Ali ima onih kojima je to još uvijek svetinja.
Tijekom posljednjeg odlaska u kazalište na mjuzikl, namjerno sam vrlo pažljivo gledao publiku. Bilo je onih koji su, kao i ja, nosili bazu u obliku jednostavnih hlača i dolčevice sa šalom. No bilo je i žena koje su se očito namjerno dotjerale. Baršunaste haljine s dekolteom, visokim potpeticama, kosom i šminkom za tu priliku. I bili su skloni gledati s visine na ljude poput mene suptilnim frktanjem. Praktički sam ih čuo. Pa, naravno, toliko su zbunjeni, dok su drugi s repom i bez perli.
Prije nekoliko godina naišla sam na fotografiju iz londonskog kazališta gdje je gledatelj, koji je bio prisutan na predstavi s jednom velikom svjetskom zvijezdom, slikao gledalište. I to me začudilo! Prvo su ljudi u dvorani bili uz hranu! Uz normalnu hranu: hamburgere s kečapom, sendviče s topljenim sirom i tako dalje.
I drugo, bili su u svakodnevnoj odjeći, u kojoj idu u običnom životu. Majice, traperice, kožne jakne, traperice, tenisice i tenisice... Ljudi su dolazili na predstavu. Ljudi su gledali nastup, a ne kako su odjeveni njihovi susjedi na štandovima. I vrlo je moguće da ti ljudi redovito, tjedno idu u kazalište, gledaju mnoge, mnoge predstave, usmjeravaju svoju pozornost na scenu i glumu. Ne moraju brinuti što bi mogla pomisliti dama u krznenoj boi koja bi se možda željela dotjerati. A gospođa ne baca prezirne poglede na mlade u trapericama i tenisicama. Njezin svečani ili nakaradni izgled samo je njezina odluka i njezin posao.
A, po mom skromnom mišljenju, lakše je i vama i kazališnim figurama koje bi, razumljivo, trebali živcirati samo pozivi na mobitele.
Inače, vrlo je zanimljivo kako se sami glumci odnose prema publici u trapericama ili bilo kojoj drugoj svakodnevnoj odjeći? Smatraju li to uvredom za trenutak sjedinjenja s umjetnošću?
I kako se osjećate u vezi ovoga? Mislite li da je potrebno dotjerati se u kazalištu ili restoranu?
Autor: kazališna djevojka bez perli i štikle
