Ponekad se ljudima iz nekog razloga odstrani štitnjača. Obično većina joda koji jedemo ulazi u štitnjaču. Neki ljudi misle da ako nema štitnjače, onda jod nije potreban, pa šalju alge s ribom u peć.
Zapravo, tamo je sve složenije. Jod nam je potreban ne samo za štitnjaču.
Jod pluta u različite organe i tkiva, no najčešće je nedostatak joda povezan s problemima u mliječnim žlijezdama. Odnosno, prije je bilo jasno da jod treba ući u majčino mlijeko, a zatim u bebu. No pokazalo se da žlijezdano tkivo samo počinje boljeti bez joda.
To je utvrđeno u pokusima na štakorima, ali se vrlo brzo prenijelo na ljude i počelo tražiti uzorke.
Utvrdili smo da, na primjer, u Japanu žene u prosjeku s tim istim plodovima mora primaju jod 15 puta veći od gornje dopuštene granice. Trebali su se otrovati, ali iz nekog razloga izdrže, a vjerojatnost raka dojke je manja. No, ako su se Japanke preselile u druge zemlje na stalno nastanjenje, tada su nestale sve dobrobiti njihove nacionalne prehrane, a povećao se i rizik od raka.
Priča se da jod u ovom slučaju djeluje kao antioksidans i neutralizira gorenje slobodnih radikala.
Jod je također specifično pronađen u očima, želučanoj sluznici, žlijezdama slinovnicama i na drugim uzročnim mjestima. Pa još uvijek nisu shvatili što točno tamo radi.
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća znanstvenici su primijetili da ako se ljudski leukociti zalijevaju slabom otopinom joda, tada počinju stvarati hormon štitnjače tiroksin. Ili su to napravili od nule, ili su jednostavno imali zalihe poluproizvoda. Nekako nisam naišao na nastavak ove teme, ali ta se stara studija još uvijek poziva. Možda tu ima smisla.
Ukratko rečeno
Svatko mora jesti plodove mora barem nekoliko puta tjedno. Pa, na prijateljski način, samo bi vam trebala biti dostupna jodirana sol. Dakle, jod se ne može izbjeći ni uz svu želju.
