"Dovoljno! Ja sam žena, a ne perilica posuđa! " - vrišti očajna domaćica bacajući kućanske rukavice u omraženi sudoper, pun prljavog posuđa...
Prije nekoliko godina, ovaj se emotivni oglas puštao na televiziji s uznemirujućom tematskom pjesmom i glas preko glasa, gdje majka nije u mogućnosti čitati svojoj kćeri priču prije spavanja zbog prekomjernog zaposlenja na kuhinja. Ovaj me oglas uvijek zbunjivao. Zašto je proces pranja posuđa popraćen takvom negativnošću?
Uvijek mi je bilo malo čudno to priznati, ali volim prati suđe! Da su sve žene na svijetu poput mene, proizvođači perilica posuđa bi propali ili počeli proizvoditi usisavače ili hladnjake koji su potrebniji svakoj obitelji. Teško mogu zamisliti situaciju da nikada u životu više nisam morao prati posuđe. Vjerojatno bih se tiho savio od čežnje.
Kao dijete, kad nitko nije vidio, pažljivo sam izvadio posuđe iz ormarića i oprao ga. Čist! Već tada mi se svidio postupak vožnje sapunastom spužvom na tanjurno-porculanskoj površini koja mi ugodno škripi pod prstima.
Danas, ako osjetim nekakvu negativnost koja se zadržala u mom tijelu, onda uvijek odem u kuhinju nešto oprati. Zapravo uvijek postoji nešto za oprati ako pažljivo pogledate. Ponekad se ispostavi da je netko pojeo i ostavio (oh, čudo!) Neopranu tavu. Ili se u hladnjaku nalazi tanjur s kojim možete nešto pojesti i oprati.
Divlje sam zapanjen kad, došavši nekome doma, u sudoperu zateknem brdo prljavog posuđa, koje se naslonilo na slavinu i već odande ispada zauzimajući prostor u blizini. Samo što nikada nemam posuđe: čim se oslobodi od hrane, odmah se pere.
Prljavo posuđe koje je preko noći ostalo u kuhinji jedna je od najgorih noćnih mora u mom životu. Imamo ga u obitelji. To su radile moje baka i majka, pa sam planine neopranog posuđa vidio samo na zabavi, u holivudskim filmovima s razvodima i u ruskim reklamama uz uznemirujuću glazbu.
Iznad moje je snage pružiti nekoliko ugodnih trenutaka svakodnevnog života nekoj razboritoj tehnici. Štoviše, tamo, koliko znam, također ne prolazi bez problema: razgradi se, zatim se nečisto opere, pa ostavi "kemiju" i kaplje ...
Blogeri na Instagramu hvale se kupnjom perilice posuđa s istim sretnim izrazom lica koji jedu ostrige sa svojim djevojkama kad slave proslavu kupnje automobila. Reklama u perilici posuđa ne dodiruje me, kao ni sama činjenica njenog postojanja. Moramo potražiti još jednu sreću, škripeći spužvom na porculanu i keramici.
Ali ozbiljno, ljubav prema procesu pranja nečega je želja za kontrolom. Kontrola nad okolnim prostorom kao uzor vlastitog života. Napokon, ovo je najlakši i najpristupačniji način za ublažavanje tjeskobe, smirivanje stresa i rješavanje sukoba vlastitim rukama. Od prljavog do čistog kad želimo i kako želimo. To kažu psiholozi, ali neće lagati. Naše prljavo posuđe i rublje njihovo su iskustvo i sve veća stručnost.
Otkako sam dobio mačku, pranje posuđa prešlo je na mjesto redovnog otpada za smeće, čišćenje namještaja i svakodnevno brisanje tri puta dnevno.
Sada je moj život pod potpunom kontrolom.
Autor: Svetlana Berdnikova
