Obiteljski odnosi ponekad nisu toliko topli kako pišu u knjigama. Stvarnosti su potpuno različite, a ponekad su i prilično neugodne. Tako se dogodilo i sa Sonyom. Nedavno je žena rodila kćer Mašu, ona sjedi kod kuće na rodiljnom dopustu, suprug radi. Obitelj mora unajmiti stan, unatoč činjenici da su roditelji obojice imućni ljudi.
Zamislite, roditelji zajedno imaju četiri stana! Sonjin stan trebao je naslijediti od bake. No, nakon smrti, djevojčica je još imala 15 godina, a stan se iznajmljivao dok dijete ne napuni 18 godina. Sada Sonya ima već 22 godine, ali stan se i dalje iznajmljuje. Naravno, roditelji su jako voljeli svaki mjesec dobivati novac iz vedra neba. Stoga je razgovor o nasljedstvu zamro!
Maksimovi roditelji - Sonjin suprug općenito ima 3 stana! Dvije kovanice i jedna novčanica od tri ruble, a roditelji nikada nisu ponudili niti jedan stan svojoj djeci. Majka je odmah rekla da su ona i otac radili čitav život, pokrili su se svime, stoga je ovaj životni prostor njihov, a ne sinovljev. I općenito, mama je sigurna da bi djeca sve trebala postići sama, a sve to uvijek govori s osmijehom. Čini se i ne iz inata, ali malo ugodno! I ova 3 stana se, naravno, također iznajmljuju i svima je tako ugodno da nitko neće gubiti dobit. Svima je ugodno i dobro, ali Sonya i Maxim, pa čak i s bebom u naručju, moraju unajmiti životni prostor za sebe.
Obitelj iznajmljuje mali studio apartman na periferiji grada. Ovo je najproračunska opcija i samo su oni to sebi mogli priuštiti. Uopće nema dovoljno novca. Ponekad čak morate uštedjeti i na hrani! I vrlo je teško kada želite kupiti sve najukusnije, zadovoljavajuće i najkorisnije stvari za svoju bebu. Sonya je na rodiljnom dopustu, ali isplate ovise o stažu. A njezino je iskustvo uglavnom malo, odnosno dobiva lipu.
Maxim mora raditi svom snagom, ali također ne uspijeva zaraditi dovoljno novca. Barem sve ispustite i zaplačite. Svugdje je potrebno visoko obrazovanje, a nakon škole Maxim je ušao u vojsku, a zatim se vratio, upoznao je Sonechku. Sada studira dopisno, a puno novca troši se i na studije. I tu roditelji također ni na koji način ne pomažu!
I tako Sonia navečer sjedi kod kuće tužna, čeka muža s posla, igra se s kćerkom, a majka baca fotografiju haljina u vatsap i pita koju je bolje kupiti za sebe. A Sonya gotovo plače, haljine su skupe, majka je spremna kupiti si skupu opciju, ali ni sama nema novca, misli joj kupiti voće Maša.
Najneugodnije je što roditelji ne daruju niti kupuju bilo što za svoju unuku, dok kažu da su već na pragu starosti i da ih se ne može napustiti. Kao da su cijeli život odgajali djecu, a sada bi htjeli vidjeti svijet, otići na more. I svi pritišću, kažu da je vrijeme da se financijski ustane. Kako možeš doći gore? Platite stanarinu, platite studij, nitko nije otkazao stanarinu. E sad, ako bi im se dodijelio samo jedan stan ili bi barem jedna od baka izrazila želju da sjedi s unukom dok Sonya ode na posao. Pa ne, kao da ih se maltretira. Hvale se kupnjom, guraju nos u besparici, zakopavaju stanove, zovu rodbinu, trebali bi barem šutjeti!
Sonya je sigurna da će biti potpuno drugačija majka, pomoći će unucima i davat će novac kad god je to moguće. Prijatelji kažu da će svejedno ti stanovi biti naslijeđeni i svi će problemi nestati! Ali Sonya više ništa ne želi, neka njezini roditelji sa sobom ponesu cijeli ovaj životni prostor barem u grob ...
Što mislite o ovoj situaciji? Razumijem da roditelji nisu ništa dužni, ali ako vide da su im djeca u siromaštvu, da ne jedu dovoljno, ne mogu normalno raditi, zašto ne pomoći? A kakve su to prezentacije, one same ne pomažu, ali bacaju li već štapove po morima?
Izvorni članak objavljen je ovdje: https://kabluk.me/zhizn/kvartir-celaya-kucha-a-zhit-prihoditsya-na-semnoj.html
