Neki se žale da im hladan vjetar hvata dah i da ne mogu udahnuti ni udahnuti. Ovo je najvjerojatnije ronilački refleks.
Značenje ronilačkog refleksa je da se zbog nadražaja lica hladnom vodom zaustavlja disanje, srce naglo usporava i periferne krvne žile su snažno grčevite.
Priroda je tako zamišljena da se, uronjeni u vodu, ne utopimo. Hladna voda iritira osjetljivi trigeminalni živac u našem licu i u nosu. To refleksno zaustavlja disanje i ništa ne može ući u pluća.
Periferne krvne žile grče se i krv nadire do vitalnih organa kako bi ih opskrbila preostalim kisikom.
Srce usporava i osjetno rjeđe kuca. Ne treba voziti krv dragocjenim kisikom u udaljene kutke tijela, pa nema smisla prečesto udarati.
Vjeruje se da se ovaj refleks javlja ne samo kod sisavaca, već općenito kod svih kralježnjaka. U početku su znanstvenici promatrali kokoši i pačiće.
Ponekad nam se ronilački refleks svira okrutna šala. Povezan je s onim strašnim sindromom iznenadne dojenačke smrti, kada bebe umiru u snu.
Zbog toga se novorođenčad ne stavlja na trbuh. Pritiskom na djetetovo lice može se aktivirati isti trigeminalni živac, a disanje se može zaustaviti.
S godinama refleks ronjenja slabi, ali ponekad se vrlo jasno očituje kod odraslih. Djeluje i po hladnom vjetru. Zimi nekima zastaje dah.
Ova stvar može dovesti do nepravilnog srčanog ritma. Zato je bolje ne eksperimentirati s ledenom vodom još jednom. Posebno su ranjiva mala djeca i ljudi sa zatajenjem srca.
Jeste li vidjeli takav refleks kod djece? Bebe na vjetru odjednom počinju dahtati za zrakom. Netko misli da je ovo smiješno, ali za mene jezivo.
