U priči o dobrom i zlom glukokortikoidi razgovarali smo o tome kako točno leukociti izlaze iz krvi u okolna tkiva. I oni moraju izaći. Jer naše bolesti vrlo često započinju i završavaju negdje na periferiji. Možda je to upala pluća, ili možda samo iver u prstu.
Odnosno, u cijelom tijelu imamo zalijepljene stanice imunosti koje su prve koje se susreću s infekcijom i podižu alarm. Tada zazivaju pojačanje iz krvi.
Leukociti neprestano patroliraju našim tijelom protokom krvi. Prate signale poput zmajeva. Ako neki sumnjivi kemijski spojevi procure iz stijenke krvne žile, tada leukociti odmah zaranjaju s nebesa i plutaju po ovom zidu.
Jasno je da se to događa unutar krvne žile kroz koju krv brzo teče. Dakle, leukociti ne samo da slijeću, već se neko vrijeme kotrljaju po zidu žile. Poput čamca. Jeste li vidjeli kako se ovo grmlje valja po putu? Tako se leukociti kotrljaju duž stijenke krvne žile.
Tada se leukociti uspijevaju uhvatiti i usporiti. Oni već sigurno znaju da se nešto loše događa iza zida broda i oni tamo trebaju ići.
Tada se leukociti počinju istiskivati između stanica koje oblažu stijenku žile i polako puze van. Prije se mislilo da leukociti na taj način sve okreću. Ali onda se ispostavilo da znaju kako ići dalje.
Doslovno je fotografirano pod mikroskopom. Kažu da u oko 30% slučajeva leukocit ne puzi i ne traži pukotinu koja bi se u njega uvukla. Ne. Odraste nogu i počne udarati kavez koji mu leži na putu.
Sjećate se školske biologije? Bilo je oko amebe s pseudopodom, kojom ameba sve šeće i bocka. Dakle, naš izvorni leukocit s istim pseudopodom udara staničnu stijenku i gura rupu u njoj. Tada on sam padne u ovu jamu, a kavez ga pokrije odozgo.
Pa, kao da je netko kopao duboki zdenac, a onda se zemlja na njemu raspadala, a on bi morao dalje kopati da bi izašao. Dakle, leukocit probija svoj put kroz stijenku žile.
I nitko te nije šutnuo iznutra?
