U jednoj od svojih publikacija "Koji je bio Selimov vladar u Osmanskom Carstvu", nazvao sam shehzade jedinim nasljednikom. U komentarima su počele rasprave zašto je on jedini kad još postoji Murad.
Zaplet se odmah prisjetio u mojoj glavi, kada je Bayezid krenuo u rat protiv svog brata, Atmaja mu je rekao da razmisli o posljedicama, na što je Bayezid odgovorio:
- Zašto bih se trebao bojati, suveren ne pogubljuje jedinog nasljednika, iako je u to vrijeme imao 5 sinova.
U ovom sam pitanju odlučio to shvatiti i potražiti odgovor.
Ispalo je sve vrlo jednostavno: Prema Fatihovom zakonu, ako je šehzade pogubljen, tada su pogubljeni svi njegovi sinovi.
Ispada da bi suveren pogubio Selima, tada bi morao ubiti sina Murada i tada ne bi bilo nasljednika. Naravno, našli bi nekoga da stave na prijestolje, ali dinastiji bi došao kraj.
Lord, zapravo, nije mogao slijediti zakon, pogubiti Selima i ne dotaknuti Murada, ali u seriji smo pokazao je kako se Sulejman drži svih zakona, a smaknuće vlastitih sinova i najboljeg prijatelja blistavo je potvrda.
Uz to, Osmanlije imaju koncept krvne osvete. Da je Selim pogubljen i da mu sin ostane živ, morao bi se osvetiti ocu.
Također, prema zakonu Fatiha, sultan nije mogao samostalno prihvatiti naredbu za smaknuće nasljednika. Prvo je morao poslati pismo visokom muftiji, a tek nakon što je od njega primio fejtu, mogao je izdati naredbu za smaknuće. Zbog toga nam je u seriji pokazano da je Sulejman uvijek pitao Ebussuudu Efendija za savjet.
Ne mislim da je sultan Sulejman u Selimu vidio hrabrog ratnika i dobrog vladara, ali je osobno eliminirao druge dostojne kandidate za prijestolje.
